 |
Naslov knjige: Price iz zivota novih americkih muslimana Autor: Imtaz AhmadPrijevod: Muhamed Jusic
Broj stranica; 48 Ukoliko se zelite ukljuciti u distribuciju ove knjige obratite se na : jusicm2000@yahoo.com Pesplatna podjela za islamske centre i dzemate u dijaspori. |
U ime Allaha Milostivog Samilosnog
Predgovor
Knjiga “Price iz zivota novih americkih muslimana” je pisana perom covjeka koji je bio svjedok dogadaja i prijatelj licnosti o kojima pise.
On jednostavnim jezikom otvara vrata u sirim masama nepoznat svijet kompleksnog americkog drustva; svijet novih americkih muslimana. Svojom nepristranoscu i objektivnoscu on iznosi sve pozitivne i ohrabrujuce cinjenice kada je ova rastuca populacija u pitanju. Ali u isto vrijeme on ne zanemaruje probleme sa kojima se susrecu skoro svi islamski konvertiti cime nam komletira sliku o stanju nase americke brace koji su i pored velike geografske udaljenosti i kulturne posebnosti ipak dio naseg ummeta.
Stoga je nasa vjerska duznost upoznati se sa njima u cilju ostvarivanja zajednicke suradnje te spoznavanja stvarnih mogucnosti i potencijala.
Svaki u Islamu rodeni musliman koji procita ovo kratko djelo nece ostati ravnodusan kada je u pitanju odlucnost i iskrenost novih muslimana u praktikovanju i sirenju Islama.
Prevodilac
Uvod:
Za vrijeme moga dvadesetsestogodisnjeg boravka u Americi imao sam privilegiju i cast da, bilo na licnoj ili porodicnoj osnovi, budem u kontaktu sa velikim brojem americkih muslimana. Bilo je to jedno nadahnjujuce iskustvo koje je znatno ucvrstilo moje vjerovanje. Priznajem da sam, kao i vecina muslimanskih imigranata u SAD-e, postao daleko dosljedniji u praktikovanju Islama u Americi nego sto sam bio u svojoj domovini. Veliki udjel u tome imali su upravo ovi novi muslimani koji su u svom poznavanju Islama i njegovom praktikovanju bili daleko superiorniji u odnosu na mene.
Ovom prilikom molim Uzvisenog da mi pomogne da dostignem njihov nivo.Vecina muslimana koje sam spomenuo u ovoj knjizi su samo prosjecni clanovi muslimanske zajednice Sjeverne Amerike. Nakon citanja njihovih ispovijesti necete moci, a da ne primijetite, ili je to bar bio slucaj sa mnom, koliko su oni uspjeli promijeniti svoj nacin zivota, ali i utjecati na one oko sebe. Takvim lokalnim herojima se, bez sumnje, treba odati pocast. Ustvari, upravo ove pozitivne promjene koje se desavaju u samim korijenima americkog drustva su te koje zadivljuju i donekle alarmiraju druge religijske skupine koje postoje u tom dijelu svijeta. Uistinu primjer najokrutnijeg zatvorenika, koji nakon sto u zatvoru primi Islam postaje lojalni stanovnik i mirni komsija, nikoga ne ostavlja ravnodusnim.
Ovi novi americki muslimani se mogu sresti na svakom cosku americkih gradova. Oni su pravi svjetionici za u Islamu rodene ili “tradicionalne” muslimane. Oni neprimjetno iz dana u dan sve vise krase americko drustvo svojim zadivljujucim osobinama
Za vrijeme moga angazmana na odsjeku za matematiku u jednoj americkoj srednjoj skoli imao sam radnu kolegicu koju sam posebno cijenio. Zvala se Cindy i bila je Zidovkinja. Predavati u srednjoj skoli je jako zahtjevan posao koji sve profesore ostavlja premorenim. Svi profesori odsjeka za matematiku su zato na kraju svakog semestra imali zajednicki rucak na kome su se pokusavali na neki nacin odmoriti. Ovaj dogadaj smo u sali nazivali “proces odmotavanja”. Hranu smo sami pripremali u prostorijama odsjeka. Ja sam imao obicaj kuhati supu koja se posebno svidala mojim kolegama. Na jednom od ovih susreta ja sam predlozio da budem taj koji ce iduci put donijeti meso. Svi su sa zadovoljstvom prihvatili ovaj prijedlog.
U toku ovog rucka upitao sam Cindy: Nije li ti drago sto sam ja donio meso koje je za nas oboje dozvoljeno?’ Odgovorila mi je: “Gospodine Ahmed, slab sam ja Zidov. Ja cak jedem svinjetinu. Na ovo sam odmah promijenio temu kako ne bih upao u neprijatnu situaciju.Nas dvoje smo imali zajednicku temu o kojoj smo cesto razgovarali. Naime, s obzirom da smo oboje bili ovlasteni trgovci nekretninama imali smo obicaj razmjenjivati utiske o kretanju trzista. Ona je radila u posrednistvu za trgovinu nekretninama koju je posjedovao njen muz. U jednom razgovoru ona mi je rekla kako je, s obzirom da joj muz radi kao pukovnik u Pentagonu, prinudena voditi najveci dio posla u posrednistvu. U toku tog razgovora ja sam je jos uspio pitati: Cindy, kako to da te ne vidam da radis nocnu smjenu kada se u skoli odvijaju vannastavne aktivnosti?” Ona mi je onda sa neobicnim ponosom odgovorila: “Skolska uprava me ne moze natjerati da ucestvujem u tim aktivnostima, jer sam u tom periodu prinudena tri puta sedmicno voditi svoju djecu, kao i djecu mojih komsija, u zidovsku skolu. A tu su jos i redovne molitve kojima moramo prisustvovati. Znate ja sam, jos prije nekoliko godina, preuzela na sebe da cu to dobrovoljno raditi”.Ovo me je zacudilo.
Pomislio sam: ova mlada zena radi puno radno vrijeme kao profesor, do radnog mjesta se mora voziti cetrdeset pet minuta u jednom pravcu, radi u slobodnom vremenu kao trgovac nekretninama, ima svoje ustaljene porodicne i drustvene obaveze i pored svega toga nalazi vremena i volje da radi kao volonter za zidovsku skolu. I da cudo bude vece, uz sve to sebe naziva “slabim Zidovom”.Poceo sam se sve vise zapitkivati o svome licnom angazmanu, ako je uopce postojao, ali i angazmanu mnogih oko mene koji sebe smatraju dobrim muslimanima.Zahvaljujem se, prije svega Uzvisenom Allahu koji je dao da izvucem pouku iz ovog iskustva. Zatim se zahvaljujem svojoj supruzi Dr. Sofiji Ahmad koja me je na sve moguce nacine pomagala u mojim kasnijim aktivnostima i koja me uvijek usmjeravala svojim korisnim savjetima,-uprkos mnogim nedostacima na mojoj strani.Takoder se zahvaljujem Dr. G. A. Sabzwari sa Ummul Qura Univerziteta iz Meke, bratu Saadat Ali Chughtai, sestri Umm Yahya i Athar Sirajuddin koji su mi pomogli da ovo svoje iskustvo podijelim sa drugima.Molim Uzvisenog Allaha da primi nas skromni trud. Amin.
Upoznaj neke od americkih muslimana
James Ali Abiba
Imao sam priliku predavati matematiku ucenicima od 9. do 12. razreda u Fort Meade High School u Merylandu. Svaki dan sam morao odrzati pet casova u razlicitim razredima koji su u prosjeku brojali po cetrdeset ucenika.James Abiba nije bio niti u jednom od tih razreda, ali je i pored toga preko jednog od ucenika koji su ucili kod mene trazio da stupi u kontakt sa mnom. Ja sam rado pristao. Jos pri prvom susretu postavio mi je nekoliko osnovnih pitanja o Islamu na koja sam mu ja ukratko odgovorio. Kasnije mi je dolazio sa sve vise pitanja i ja sam ga upitao: “Da li su ovo pitanja sa tvoga casa drustvenih nauka?” odgovorio je negativno dodajuci kako je imao priliku u skolskoj biblioteci citati knjigu o Islamu koja ga je zainteresovala za Islam. U tom momentu ja sam mu morao reci nesto vise o konfliktu izmedu religije i drzave, te o tome kako drzavna skola i nije bas najbolje mjesto za jedan ovako detaljan razgovor. Pozvao sam ga da nesto prezalogajimo u jednom od obliznjih restorana, gdje smo vodili jako pozitivan i prijateljski razgovor. James je tada imao samo sesnaest godina.Kroz glavu mi je prolazilo hiljadu misli. James je samo tinejdzer i njegovi roditelji bi mi najvjerovatnije zbog toga mogli praviti probleme. Uz ovo Fort Meade je vojna baza koja se nalazi uz samu (National Security Agency) Sluzbu nacionalne bezbjednosti. Pitao sam se da li bi me sve to i u kolikoj mjeri moglo dovesti u neugodnu situaciju. Svemu ovome sam trebao dodati jos i to da je Jamesov otac bio zaposlen u Sluzbi nacionalne bezbjednosti. I pored svega mi smo se jos nekoliko puta sreli u obliznjim restoranima brze hrane. Ti susreti su bili otvoreni i produktivni. James je izrazio zelju da vidi mjesto na kome muslimani obavljaju molitvu. Ja sam mu pokazao jednu staru kucu koju su muslimani iz obliznjeg grada Laurela koristili kao dzamiju. Nakon toga ja sam mu prakticno pokazao kako se obavlja namaz, odnosno kako se muslimani mole. Nakon cega je bio zadivljen jednostavnoscu namaza kao i direktnom komunikacijom izmedu Svemoguceg Stvoritelja i covjeka.Ubrzo je James izrazio zelju za prelaskom na Islam, na ovo sam mu ja pojasnio da se radi o jako jednostavnom procesu. Prije toga ja sam mu pokusao objasniti sta bi znacio ponovan povratak u nevjerstvo i koliko je to velik prijestup kod Uzvisenog Allaha, a zatim sam mu predlozio da se potrudi da jos vise sazna o Islamu prije nego li ga primi.Za nekoliko dana on je ponovo dosao insistirajuci na prelasku u Islam, sto je, hvala neka je Allahu, i ucinio. Sada su pred nas obadvojicu iskrsli novi izazovi. Ja sam imao posao koji nisam mogao napustati, a uz to sam morao svake nedjelje dolaziti po njega kako bi zajedno isli da obavimo ikindiju namaz. Za vrijeme naseg zajednickog boravka u dzamiji ja sam ga poducavao arapskom pismu kojim je, uz Allahovu pomoc, jako brzo ovladao. S obzirom da se ranije bavio pjevanjem, James je bio odlucan u tome da nauci ezan i da on bude taj koji ce ga uciti. Ubrzo je postao mujezinom dzamije, i postepeno je poceo uciti Kur’an na arapskom.Jednoga dana kada sam otisao do njegove kuce da ga autom odbacim do dzamije bio sam iznenaden kada sam ga vidio obucenog od glave do pete u saudijsku nosnju. To me je sokiralo. Posebno nakon sto sam nacuo da moji ucenici, njihovi roditelji i prijatelji vec tiho pricaju o mojim ustaljenim posjetama Jamesovoj kuci. Rekao sam mu: “Ne moras privlaciti paznju na sebe. Dozvoljeno ti je da obavljas namaz i u americkoj odjeci.” On mi je odgovorio: “Brate Ahmad, tvoj iman (vjerovanje) je tako slabo”. Pitao sam ga: “Da li tvojim roditeljima smeta taj tvoj novi stil oblacenja?” Rekao je: “Ne, oni imaju puno razumijevanja. Moja majka mi cak, svaki dan, kuha halal hranu.” Ovo me je malo smirilo i utjesilo.Jednoga dana dok je jos uvijek bio u srednjoj skoli, prisao mi je i izrazio zelju da promijeni svoje ime u neko muslimansko. Oprezno sam mu pokusao skrenuti paznju na to da bi sa starim imenom mogao puno lakse komunicirati sa svojim kolegama i samim time pokusati im objasniti islamske vrijednosti. James je ponovo odgovorio: “Brate Ahmad, tvoj iman (vjerovanje) je tako slabo”. Od tada je njegovo novo ime James Ali Abiba.Nakon sto je zavrsio srednju skolu James se dao u potragu za ljetnim poslom kojim bi mogao pokriti troskove svoga studiranja na koledzu. Moja zena ga je postavila da radi na recepciji u njenoj klinici. Njena klinika je bila nova i zato nije bila pretrpana tako da je James imao dosta vremena za citanje islamske literature.Svaki bajram James je provodio sa mojom porodicom. Jedne godine Uzviseni Allah mi je dao priliku da za vrijeme Ramazana (mjeseca posta) posjetim Meku. Bilo je to prvi put da sam imao priliku provesti cijeli mjesec posta u Meki i Medini. Cak sam imao priliku provesti bajram u Meki. Brinuo sam se za Jamesa znajuci da je ostao sam u Americi. Po mome povratku u SAD-e odmah sam se poceo kod prve brace koju sam sreo raspitivati o tome kako je James. Sa puno entuzijazma svi su me obavijestili o tome kako je citav Ramazan ucestvovao u citavom nizu aktivnosti, te da je cak zadnjih deset dana proveo u itikafu. Svi do jednog su jednoglasno isticali istu konstataciju: “On je uvijek ispred nas u praktikovanju Islama.” James je bio toliko ponizan i iskren da mi nikada nije spomenuo to da je za vrijeme moga odsustva bio u itikafu. Molim Uzvisenog da primi njegovu iskrenu pokornost.Upisao je koledz i apsolvirao na historiji Islama. A za vrijeme svoga studija postao je poznati lider Muslimanske studentske asosijacije na Univerzitetu Collage Park u Marylendu. Ozenio se muslimankom iz Indije i obadvoje predaju u islamskoj skoli, Universal Islamic School u Cikagu.Zadnji put sam ga sreo na kongresu kojeg je organizovala asosijacija ISNA. Bio je obucen u neku posebnu odjecu sa velikim zelenim turbanom na glavi. Upitao sam ga: “Sta je sad pa ovo?” Rekao je: “Gospodine Ahmed molim te nemoj da pricamo o tome.” Ocigledno se pridruzio nekoj od “zikr skupina”.
Kathy
Napustio sam mjesto predsjednika odsjeka za matematiku u srednjoj skoli u Marylandu i presao na poziciju predsjednika Islamske skole u Seattleu. Kathy je radila u toj skoli kao sekretarica direktora, ali je pored toga bila vise nego aktivna u tamosnjoj muslimanskoj zajednici. Islam je primila na sebi svojstven nacin. Ovako nam je ona ispricala svoju zivotnu pricu: Sjecam se da sam, dok sam jos bila ucenica osnovne skole, sa svojom mamom posjetila gradsku biblioteku. Zaposleni u biblioteci nikada nisu bacali duplikate knjiga kao ni one knjige koje im nisu bile potrebne. Naprotiv kod njih su se takve knjige prodavale za sitnis. Toga dana ja sam za nekoliko cenata koje sam imala u dzepu kupila jednu od tih knjiga. Ta knjiga je s obzirom da sam je ja kupila bila moje licno vlasnistvo i zato sam je drzala u svojoj sobi. Moj svakodnevni zivot se nastavio. Zavrsila sam osnovnu, nesto kasnije i srednju skolu i imala sam srecu da se upisem na koledz. Studirala sam umjetnost, a ne prirodne nauke (op. pr. dva smjera u americkom sistemu visokog obrazovanja). Moja specijalizacija je bio studij komparativnih religija. Profesori su nam davali opsezne seminarske radove iz ovih oblasti. Glavna tema je uvijek bila komparacija izmedu krscanstva, judaizma i islama. Niko od mojih profesora nije bio musliman. Sve te radove ja sam savladavala bez poteskoca i uskoro sam apsolvirala.Kao mladi apsolvent pocela sam traziti posao. U regiji u kojoj sam zivjela bilo je pravo cudo da svrsenik sa moga smjera nade posao. Postala sam premorenom, iscrpljenom i bilo mi je dosadno od stalnog sjedenja kod kuce. U toj dosadi nabasala sam na knjigu koju sam kupila prije toliko godina. Bila je prekrivena debelim slojem prasine. Podigla sam je i prebrisala. Ima nesto u ljudskoj prirodi sto ga tjera da cijeni ono sto je kupio od svoga dzeparca. To je bilo posebno vrijedno vlasnistvo za mene.Pocela sam je citati. Bio je to prijevod Kur’ana na engleski jezik. Bilo je zadivljujuce. Sto sam vise citala sve sam vise bila zainteresovana za Islam. To sto sam citala je bilo potpuno drugacije od onoga sto su me moji profesori ucili na Univerzitetu. Neminovno mi se postavljalo pitanje: “Da li je moguce da su mi profesori lagali?” Bilo kako bilo, istinske vrijednosti koje je nudio Kur’an su zadovoljavale moj razum i savjest. Rekla sam sama sebi: “Ako je ovo Islam onda je to predivno. Ja zelim da postanem musliman.”Pocela sam se raspitivati o tome kako mogu postati musliman. Iznenadila sam se kada sam saznala da je proces vise nego jednostavan. Napokon sam prihvatila Islam, neka je Allahu hvala na tome. Ubrzo sam se udala za jednog mladog Afganistanca. Sada zajedno sluzimo muslimanskoj zajednici i uvijek se trudimo da suradujemo sa predstavnicima zajednice. Nikada ne bismo pozeljeli da promijenimo svoj nacin zivota. Molimo Uzvisenog da primi ovo malo truda sto ga ulazemo na Njegovom putu.
Rejhana
Amerika je poznata po tome da se ljudi u njoj cesto sele iz jednog mjesta u drugo. Pretpostavlja se da jedna prosjecna americka porodica na istom mjestu ne ostane vise od pet godina. U tom smislu mi smo bili prava americka porodica. Tih godina mi smo se preselili iz Seattle u predgrade Los Angelesa u Kaliforniji. Najblizi komsija musliman nam je bio brat Abdul Wahab sa kojim sam se svakodnevno sretao u dzamiji i sa kojim sam cesto znao piti caj. Jednoga dana Abdul Wahab nam je ispricao svoju pricu o iskusenjima i problemima na koje je nailazio dok je njegova zena Rejhana prelazila na Islam. Ovo je njegovo zivotna prica:”Kada sam se ozenio, nisam bio aktivni musliman, a ni moja supruga Rejhana nije praktikovala krscanstvo. Cak sta vise meni se znalo desiti da odem u dzamiju dok ona nikada nije isla u crkvu. Ubrzo Uzviseni Allah nam je dao da imamo djecu. Ja sam je poceo postepeno nagovarati da pocne dolaziti sa mnom u dzamiju sto je ona zucno odbila i na moje iznenadenje cak pocela ici u crkvu. I sto sam je ja vise zvao u dzamiju ona je iz revolta sve cesce odlazila u crkvu. Ustvari, tko je taj ko sa zenama moze izaci na kraj i u drugim pitanjima.Na kraju ja sam joj ponudio kompromis; jedne sedmice cu ja otici sa njom do crkve, ne da se molim vec samo da posjetim mjesto na kome se krscani mole, a za uzvrat ona ce iduce sedmice, pod istim uslovima, doci u dzamiju. Moj cilj je bio da je na bilo koji nacin dovedem u bilo kakav kontakt sa Islamom. Ona je ovo rado prihvatila.U tom momentu ja sam rekao sam sebi; “Ja moram poceti bolje praktikovati Islam i poceti se na islamski nacin ponasati s ukucanima, ali i sa svim ljudima oko mene. To je jedini nacin na koji ona moze otkriti sta znace prave islamske vrijednosti.” Cinio sam sve kako bih se popravio. Zbog stalnog bliskog kontakta izmedu covjeka i njegove zene nemoguce je sakriti, kako dobre tako i lose osobine. Bio je to novi, ali za mene prelijep nacin zivota. Morao sam se ponasati kao savrseni model kako bi na Rejhanu ostavio sto ljepsi utisak. Ona je, kroz pozitivno iskustvo u kuci i muslimanskoj zajednici, pocela polahko shvatati Islam. Njeno postovanje prema Islamu je raslo iz dana u dan. Napokon dosao je i dan u kome je prihvatila Islam. Hvala neka je Allahu.Rejhana je sada bila potpuno druga zena. Pocela je nositi mahramu i stalno se pitala kako to da se velik broj rodenih muslimanki ne oblaci u skladu sa islamskim ucenjem. Insistirala je na tome da se nasa djeca skoluju samo u islamskoj skoli. Uporedo sa ovim svakodnevno je tezila ka tome da nauci sto vise o Islamu. Od svoga muza je trazila da joj nabavi audio kasete sa predavanjima Dr. Muzammila Siddiqui koji je drzao predavanja na temu islamskog fikha u nasoj dzamiji.Abdul Wahabovi problemi su bili gotovi, ali za Rejhanu su tek poceli. Trudila se, kao sto smo vec spomenuli, da nauci sto vise o Islamu, i sve sto nauci je pokusavala odmah primijeniti. Ovo je objasnjavala time da joj sve sto nauci o Islamu “zadovoljava razum i srce”. Islamske vrijednosti je prihvatala sa zadivljujucom realnoscu i umjerenoscu. Nakon svakog razgovora sa njom izlazili smo sa zakljuckom da je ona daleko bolji musliman, kada je u pitaju praktikovanje Islama, od velikog broja onih koji su rodeni kao muslimani. Njena ljubav prema islamskoj praksi predstavljala je inspiraciju za sve nas. Rejhana je posebno bila zahvalna svom muzu na ovom prelijepom poklonu, islamskoj vjeri i vrijednostima.Za njene roditelje, koji su zivjeli u Cikagu, ovo je bio pravi sok. Oni su se prema njenom prelasku na Islam postavili krajnje neprijateljski. Njen otac je bio prirodno rigidan, surov i okrutan covjek. Nakon sto su je prestali posjecivati, Rejhana je bila misljenja da je njena duznost da ih ona treba nastaviti posjecivati nadajuci se da ce im uspjeti ukazati na pravi put. Sjecam se da se vracala u Los Angeles sva izmorena i iscrpljena. Nerijetko je obicavala voditi i djecu sa sobom u Cikago. Dedo i nena su bili zadivljeni neobicno lijepim ponasanjem i manirima svojih unuka. Duboko u svome srcu oni su poceli osjecati da Islam mozda i nije tako los kao sto su oni mislili. Ovime su se stvari pocele normalizovati. Njeni roditelji su cak odlucili i da je posjete u Los Angelesu. Ova vijest se brzo prosirila i medu nama. Napokon su oni bili tu, u Los Angelesu, na nase veliko iznenadenje i zadovoljstvo.Ja sam pozvao Abdul Wahabovu porodicu na veceru kod mene. Takoder sam odlucio pozvati gospodina i gospodu Naseem s obzirom da je gospoda Naseem bila od novih americkih muslimana i oblacila se u skladu sa islamskim kodeksom oblacenja. Cilj nam je bio da Rejhaninim roditeljima damo priliku da se bolje upoznaju sa muslimanima. Zajedno smo proveli prelijepo vece i ostali smo sjediti skoro do ponoci. Kako je vrijeme prolazilo stari bracni par je postajao sve vise prijateljski raspolozen. Razisli smo se oko jedan ujutro u krajnje dobrom raspolozenju.Allahova volja je bila da se upravo tu noc desi jedan nesvakidasnji dogadaj koji ne mogu, a da ne spomenem. Rejhana je sa svojom porodicom setajuci otisla svojoj kuci. Gospoda i gospodin Naseem su morali u tim kasnim satima da se voze nekih dvadeset milja do Riversidea, gdje je bila njihova kuca. Voziti u to vrijeme u Americi je jako opasno zbog velikog broja pijanih vozaca. Na svome putu kuci u njihov automobil je udario drugi automobil i oni su, izbaceni jacinom udarca, lezali pored ceste. Gospodin Naseem je lezao onesvijescen pored ceste. Njegova supruga je imala nekoliko lomova, ali je ostala pri svijesti. Ova mlada zena u islamskoj odjeci je sjedila pored svoga muza i bez prestanka ucila Kur’an naglas. Ljudi iz hitne pomoci su bili zateceni prizorom koji ih je docekao kada su stigli na mjesto nesrece; cudno obucena zena je nesto govorila na nekom nepoznatom stranom jeziku. Njihovo prvo pitanje je bilo: “Da li govorite engleski?” Gospoda Naseem im je odgovorila na maternjem engleskom da je ovo sto su culi Kur’an i da je to bio arapski jezik. Za nekoliko mjeseci oboje su, hvala neka je Allahu, izasli iz bolnice bez ikakvih znacajnijih posljedica.Nakon kraceg zadrzavanja Rejhanini roditelji su se vratili u Cikago, ali ona nije prestala mastati o tome da i oni prime Islam. Jednoga dana moja mi je zena rekla da je vidjela Rejhan kako place, jer je njena majka ozbiljno bolesna. Ona se plasila da bi joj majka mogla umrijeti prije nego li primi Islam. Nazalost to se i desilo. Njena majka je umrla kao nevjernik.Sada je jos teze bilo nesto uraditi kada je u pitanju bio njen otac. Svi smo pokusali nesto uraditi kako bi pomogli. Abdul Wahab je redovno posjecivao svoga punca, ali se trudio da ga ne uznemirava. S obzirom da sam i ja poznavao Rejhaninog oca odlucio sam da i ja uradim svoj dio.U to vrijeme sam se puno morao seliti, ovaj put je to bilo u Detroit (Michigen). Pozvao sam Rejhanina oca da nas posjeti u Detroitu s obzirom da sada nismo bili daleko. Nazalost imidz Detroita je u to vrijeme bio narusen zbog neke gluposti koju je napravio neki policajac u gradu. Njegov odgovor je bio: “Imtiaz, toliko bih volio da te vidim, ali cu uraditi sve da nikada, u svome zivotu, ne prodem kroz Detroit. Ja se nadam da ce Uzviseni Allah ukazati Rejhaninom ocu na pravi put.
Imam Siraj Wahaj
Muslimanska studentska asocijacija (MSA) je nekada bila krovna organizacija muslimana koji su zivjeli u Americi i Kanadi. U godinama koje su protekle velik broj tih studenata je dobio americko drzavljanstvo cime je ta drzava postala njihova buduca domovina. Kao posljedica toga pojavila se nova organizacija koja se zvala Islamska zajednica Sjeverne Amerike (ISNA). Zadatak nove organizacije je bio da bude krovna institucija putem koje ce ovi novi gradani rjesavati svoje probleme i potrebe. Siraj Wahaj i ja smo imali cast da budemo clanovi Majlis Shure i Izvrsnog odbora MSA-a. Ove smo funkcije nastavili obavljati i u prvom Mejlis Shura i Izvrsnom odboru ISNA-a. Cesto smo se sretali u sjedistu ISNA-a u Indiani. Nasi sastanci su bili jako dugi i zamarajuci. Skoro da nismo imali prilike da jedni sa drugima slobodno razgovaramo. Dnevni red je uvijek bio predug. Samo je nekoliko clanova imalo priliku da izrazi svoje misljenje po odredenom pitanju. Tu sam primijetio postojanje jedne vrste vakuma medu ovim muslimanskim nacionalnim liderima.Na svu srecu ja sam napokon na jednom odmoru za rucak koji smo imali za vrijeme jednog od sastanaka Izvrsnog odbora ISNA-a, dobio priliku da budem na samo sa bratom Siraj Wahajom. Interesovao me je njegov prelazak na Islam. On mi je rado ispricao svoju pricu o prelasku na Islam.Bio sam clan takozvanog Crnacko-muslimanskog pokreta koji se u vjerovanju i praktikovanju znatno razlikuje od tradicionalnog Islama. ISNA je odrzavala ljetni kamp – trening za socijalne radnike. Ja sam prisustvovao tom kampu. Program je zapocet ucenjem Kur’ana Casnog. Ucac je bio mladi brat iz Sudana. U to vrijeme nisam razumijevao arapski, ali to nije sprijecilo da Kur’an duboko utjece na mene. Poceo sam glasno plakati. Sto sam vise Kur’an slusao sve su vise suze udarale na oci slivajuci se niz moje lice, na moju odjecu. Nisam mogao razumjeti ni rijec arapskog, ali sam sam sebi rekao: “Ovo izgleda tako stvarno.” Ubrzo sam postao tradicionalni sunnitski musliman.Za nevjerovatno kratko vrijeme brat Siraj je savladao arapski jezik i poceo uciti Kur’an i citirati hadise. Postao je imam dzamije Takva u New Yorku. Njegove hutbe su bile posebno dirljive. Samo Uzviseni zna broj zena i muskaraca koji su preko njega primili Islam. Muslimanska zajednica oko njegove dzamije je postajala sve veca i veca. Prerastao je u pravog vodu muslimana tog podrucja. Jednom prilikom sam ga upitao sta misli o aktivnostima ISNA-a i njoj slicnih organizacija. Odgovorio mi je: “Svi smo mi jako lijeni i nasi rezultati su zato minimalni. Na primjer, dok sam bio clan Crnacko-muslimanskog pokreta, morao sam prodavati velike kolicine novina koje su izdavali. Znao sam stojati i po nekoliko sati kako bih prodao sve novine koje sam dobio. Noge su mi se tresle od umora. Iako sam bio jako mlad trpio sam sve te napore. Mi danas puno pricamo ali skoro nista ne radimo.” Nije mi u toj pauzi za rucak ostalo vise vremena da mu postavim jos koje pitanje.Njegova dzamija je smjestena u unutrasnjosti New Yorka, gdje se droga dila noc i dan. Dileri drogom su bili jako bogati i opasni. Udaljavanje droge iz njegove cetvrti bio je rizican i nimalo lahak posao. Dileri su bili spremni ubiti svakog onoga ko bi im se pokusao mijesati u posao. Zato su oni carovali podrucjem u kome se nalazila dzamija Takva. Imamu Siraju to se nikako nije svidalo. Prvo je prikupio rijetke informacije o dilerima i lancima droge od nekih novih muslimana koji su prije primanja Islama dilali drogu sa njima. Zatim je skupio nekoliko stotina muslimana iz svoje zajednice i poceo, jednog po jednog, obilaziti “lordove droge”. Rekao im je: “Imate do sutra da se udaljite od nase zajednice, ili cemo vas se mi rijesiti”. Nisu bili rijetki oni koji su im odgovarali pitanjem: “Zasto hocete da nam uskratite ono od cega zivimo”? Brat Siraj je svima odgovarao da nema mjesta za drogu u drustvu u kome zive muslimani. Sljedeceg dana imam Siraj je ponovio svoju misiju sa svojim sljedbenicima. Svi su “lordovi droge” odlucili da se drze podalje od njihovog dijela grada. Na ovaj nacin okolica dzamije Takva je bila ociscena od dilera droge u radijusu od nekih pet milja. Americka vlada je bila zadivljena. Ovi ljudi su uspjeli ostvariti nesto sto oni nisu mogli ostvariti troseci neshvatljive iznose novca, koristeci razlicite taktike i visoko osposobljeno osoblje. Brata Siraja je intervjuisala nacionalna televizija zbog nesvakidasnjeg ostvarenja. U tom intervju novinar ga je upitao: “Kako ste i zasto to uradili?” Siraj je odgovorio: “Islam i trgovina drogom ne mogu ici zajedno. Islam ne moze tolerisati to da siromasne mase bivaju unistavane i iskoristavane od strane dilera drogom. Iskrenost i jaka volja je pomogla da ostvarimo ovaj plemeniti cilj.”Siraj danas blisko suraduje sa ostalim muslimanskim zajednicama u Americi i Kanadi. Posebno je uspjesan u radu sa omladinom i prikupljanju sredstava za islamske skole i dzamije. Uvijek se vida sa otvorenom knjigom hadisa ili Kur’anom u svojim rukama, cak i na aerodromu. Njegov ugled je vec poprimio internacionalne razmjere. Za vrijeme moje posljednje posjete Meki iz Amerike imao sam priliku sresti neke americke muslimane. Pitao sam ih ko je jos sa njima. Rekli su mi da je i imam Siraj sa njima i da ga traze odgovorni u haremu kako bi prisustvovao mijenjanju plasta kojim je prekrivena Ka’ba. Zadnji put sam imama Siraja cuo kako govori na godisnjem skupu ISNA-a u Cikagu. Bilo je to vrijeme predsjednicke predizborne kampanje u SAD-u. George Bush, Bill Clinton i Ross Perro su jedan na drugog bacali onoliko prljavstine koliko je zakon dozvoljavao. Muslimani koji zive u Americi su ocekivali da im se da kakav znak kada je u pitanju glasanje na predstojecim izborima. Bilo kakva sugestija od nekog od lokalnih muslimanskih voda, kao sto je imam Siraj Wahaj, bi bila visoko cijenjena. Siraj je poceo svoj govor ovim rijecima: “Sinoc sam citao Kur’an. Iznenadio sam se kada sam vidio da on govori o George Bushu. Da dobro ste me culi, sinoc sam citao o George Bushu u Kur’anu. Ustvari citao sam i o Bilu Clintonu. Obadvojica su bila spomenuta na istom mjestu. I Ross Perro je bio spomenut. Nisam morao citati puno s obzirom da su sva trojica spomenuta na samom pocetku. Sigurno se pitate gdje. Ja cu vam reci: “to je u drugoj suri”. Sta vise reci cu vam i ajet. A onda je proucio rijeci Uzvisenog: “Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.” (prijevod znacenja Kur’ana, sura El-Bakara, ajet 18.)Onda je dodao: ” Njihove usi ne mogu cuti istinu, njihovi jezici nisu spremni da govore istinu, njihove oci ne mogu vidjeti istinu. Kako se onda od njih moze nesto ocekivati.”Imam Siraj je imao svoj poseban stil. Stvarno postoji potreba da o njemu bude napisana posebna knjiga. Nadam da ce neko to i uraditi.
Suzan
Suzan je bila udata za Abdul Qadira, muslimana iz Burme koji je zivio u Marylandu. On je radio kao menadzer u jednoj tvornici koja je proizvodila obucu i redovno je nedjeljom prisustvovao namazima u dzamiji. Jednom prilikom pozalio mi se govoreci: “Ja sam ozenjen krscankom sa kojom imam dvije kceri bliznakinje. Kako vrijeme prolazi mene je sve vise strah za njihovu buducnost. Ja sam uradio sve sto je u mojoj moci kako bih svoju zenu doveo u ovu dzamiju. Medutim, ona to energicno odbija. Sta da radim? Predlozio sam mu da zajedno dodu kod nas na rucak. Nadao sam se da ce se, nakon susreta sa mojom zenom, poceti osjecati drugacije. Ovaj pristup je poceo davati rezultate. Suzan je pocela navracati u dzamiju i cak je pocela prisustvovati predavanjima iz tefsira koja su se tu odrzavala. Nekoliko sedmica je proteklo u najboljem redu. Jedne nedjelje dok sam drzao predavanje ostavio sam prostora za pitanja. Suzan je postavila pitanje. Na njeno pitanje jedan je od prisutnih odgovorio prije nego sam ja imao priliku da ista kazem. Na moje iznenadenje ona je ubrzo za tim pocela plakati. Svi smo bili zbunjeni. Abdul Qadir ju je izveo iz dzamije i odvezao kuci. Kasnije sam sreo Abdul Qadira i pitao ga o razlozima koji su naveli Suzan na plac. Odgovorio mi je: “Suzan ne zeli vise da dolazi u dzamiju. Ona tvrdi da je njeno pitanje smetalo covjeku koji joj je odgovorio jako ozbiljnog lica. Ona ne zeli da smeta ikome.” Ja sam bio siguran da on nije bio ljut zbog njenog pitanja. On je prirodno imao ozbiljno lice. Rekao sam Abdul Qadiru: “Molim te pokusaj objasniti svojoj supruzi na jedan lijep nacin da vecina ljudi iz Indije i Pakistana prirodno imaju ozbiljno lice. To se moze vidjeti na svakom aerodromu, autobuskoj stanici ili trznici. To je nedostatak nase kulture.” Suzan je postepeno prihvatila ovo objasnjenje i nakon nekoliko mjeseci ponovo je pocela dolaziti u dzamiju. Svake sedmice je ucila sve vise o Islamu. Posebno je smatrala da je serija pitanja i odgovora bila jako korisna u razumijevanju Islama i njegovih vrijednosti. Uz to ona se uspjela sprijateljiti sa velikim brojem zena koje su dolazile u dzamiju koje su je, sve do jedne, podrzavale i postovale.Ona je zavoljela ovaj novi nacin zivota i zeljela je da prede na Islam. Imao sam cast da je predamnom izgovorila sehadet, cime je postala musliman i nasa sestra. Taj dan ja sam ih ponovo vjencao ovaj put na islamski nacin. Suzan je uzivala u svome novom nacinu zivota u okrilju Islama.Za vrijeme vjencanja ja sam im objasnio da Islam trazi od covjeka da zeni da mehr (bracni dar) koji je njeno osobno vlasnistvo kojim muz ne moze upravljati. Ovo je dodatno zadivilo Suzan. Bila je zadivljena time kako Islam stiti zenina prava. To je samo pojacalo njeno vjerovanje. Mislim da bi bilo zanimljivo spomenuti jednu slicnu situaciju koja se desila u istoj americkoj drzavi samo nekoliko godina ranije. Kao imam dzamije Tewhid bio sam zaduzen za islamsko sklapanje brakova u toj drzavi. U periodu dok sam obavljao tu duznost dosao mi je jedan mladi bracni par trazeci od mene da ih vjencam. Pojasnio sam im prava i duznosti covjeka i zene u islamskom braku, a zatim propise vezane za mehr. Zatim sam ih upitao da li imaju bilo kakvo pitanje koje bi voljeli postaviti prije nego stupe u brak. Djevojka je odgovorila da nema pitanja. A mladic je rekao: “Ja imam jedno jako bitno pitanje. Razumijem da sam ja duzan da njoj dam mehr koji postaje samo njeno vlasnistvo. Zar i ona ne bi trebala meni dati mehr?”Pojasnio sam im da je islamom mehr propisan samo za zene. On je bio jako iznenaden ovim. Njegova supruga je bila zadivljena, kao i Suzan, kada je vidjela kako Islam sa dostojanstvom i pocascu gleda na zenu. Ovaj razgovor ju je na neobican nacin ucinio veselom.Suzan je nakon primanja Islama odlucila je da njeno novo ime bude Saida s obzirom da je jako blaga i ljubazna sa svima. Islam je prihvatila sa potpunim znanjem, iskreno i iz punog ubjedenja. Bez straha od negodovanja i osporavanja komsija, ali i drustva uopce, ona je odmah pocela sa praktikovanjem islamskog nacina oblacenja. Njene kcerke su pohadale osnovnu skolu i ona je od njih trazila da oblace islamsku odjecu, iako je znala da ce zbog toga biti ismijavane od druge djece. Ja sam joj pokusao objasniti da njene djevojcice nisu obavezne da se oblace na taj nacin, posebno u ovakvim okolnostima. Medutim Saida je insistirala na tome da se njene kcerke navikavaju na islamski nacin zivota od malih nogu. Bilo ju je prelijepo vidjeti sa njenim dvjema kcerkicama obucenim u islamsku nosnju kako kupuju u kakvom shopping center-u ili na bilo kom drugom javnom mjestu. To je bio njen nivo vjerovanja kojeg je uspjela dostici. Njen muz se cesto smijao sam sebi govoreci da mi u Islamu rodeni muslimani shvatamo Islam krajnje neozbiljno i da nam je dosljednost krajnje “klimava”. Abdul Qadir i Saida danas imaju ugodan i miran bracni zivot.
Abdullah
Abdullah je bio mladic koji je imao samo srednju skolu. Nekoliko godina je sluzio u americkoj vojsci kao aktivni vojnik. Tu je savladao neke osnovne tehnicke vjestine. To znanje mu je pomoglo da za zivot zaraduje popravljajuci fotokopir i faks masine.Posebno je zanimljiv njegov prelazak na Islam. Za vrijeme zaljevskog rata izmedu saveznickih snaga i iracke vojske, bio je rasporeden da sluzi u Saudijskoj Arabiji. Jednom prilikom Abdullah je kupovao u saudijskoj trznici i kada se vec bio dogovorio oko cijene i htio da plati, sa obliznje dzamije se zacuo ezan. Trgovac je rekao: “To je to!” i nije htio da trguje nakon ezana. Nakon toga trgovac je zurno zatvorio svoju trgovinu i uputio se ka dzamiji. Ovaj dogadaj je iznenadio i zacudio Abdullaha. Zasto je ovaj covjek odbio da uzme novac kada je postojao obostrani dogovor oko cijene? Abdullah nikada u svome zivotu nije sreo nekoga ko je bio spreman odbiti novac. Obicno u biznisu ljudi, na ovaj ili onaj nacin, trce za novcem. Kakva je onda osoba ovaj trgovac? Kakva je to vjera koja je imala takav prioritet u ocima tog covjeka? Abdullah je bio sklon istrazivanju tako da je odlucio da sazna vise o toj vjeri. Citao je sve vise o Islamu sve dok se nije, po svome povratku u Ameriku, odlucio primiti Islam. U New Yorku je imao nekoliko dobrih ucitelja kod kojih je stekao osnovnu islamsku naobrazbu, u koju se ubraja i ucenje Kur’ana. Abdullah je postao jako striktan kada je u pitanju praktikovanje Islama.Ja sam ga imao priliku upoznati tek nakon sto se doselio u Detroit. Nasao je stan nedaleko od centra Tewhid kako bi mogao obavljati vecinu namaza u dzamiji. U tom periodu ja sam na dobrovoljnim osnovama upravljao tom dzamijom. Upravljanje islamskom organizacijom nije nimalo jednostavan posao. Mnoge stvari koje su se desile izmedu mene i brata Abdullaha proizvele su prolazne probleme izmedu nas. Obadvojica smo zeljeli dobro, ali svako na sebi svojstven nacin. Vremenom su te razlike u potpunosti nestale. Jako je veliko iskusenje za covjekovo strpljenje kada imas razmimoilazenja sa nekim s kim se sreces nekoliko puta na dan u Allahovoj kuci. Ovom prilikom spomenut cu neke od tih nesuglasica.S obzirom da je brat Abdullah bio redovan na svim namazima ja sam pozelio da on uzme ucesce u nekim od dzamijskih aktivnosti. Jednoga dana sam zatrazio od njega da prouci ezan. On je to prihvatio, ali je insistirao da to bude napolju i na glavnoj ulici. Upoznao sam ga da se upravo vodi postupak kod nadleznih organa opstine oko dobivanja dozvole za nesmetano odvijanje aktivnosti u prostorijama u kojima je bila smjestena dzamija. Uprava grada Detroita je provodila javno saslusanje po ovom pitanju. Moje rijeci ga nisu mogle ubijediti. Ponovo sam mu pokusao docarati koliko imamo problema sa javnoscu, upravom grada i odsjekom za urbanizam. Sjecam se da sam mu rekao: “Vi momci dodete ovdje, klanjate i odete, a da nemate nikakvu predstavu o tome kakve sve probleme mi imamo sa gradskom upravom. Mi moramo u svome praktikovanju Islama nekada koristiti i mudrost. Zasto moramo dolaziti u sukob sa komsijama kada znamo da ce to proizvesti vise stete nego li koristi.” I nakon ovoga Abdullah je ostao pri svome stavu i ja sam, da mi Allah oprosti, morao zatraziti od nekog drugog da prouci ezan.Sjecam se da je u to vrijeme, na cijelom podrucju SAD-a, samo jedna dzamija imala dozvolu za ucenje ezana van njenih prostorija. Ta dzamija se nalazi u Dearbornu (Michigan) i za pustanje ezana putem pojacala ima dozvolu lokalnog suda zbog cinjenice da vecinu stanovnistva u podrucju oko dzamije cine muslimani.Poslije nekoliko dana Abdullah mi je dosao trazeci od mene da dozvolim njegovom gostu da spava u dzamiji. Ja sam to odbio pitajuci ga zasto ga ne odvede svojoj kuci. Rekao je: “Zato sto ja imam zenu.” Rekao sam: “Dobro. Onda cu ga ja odvesti svojoj kuci.” “Ali i ti imas zenu.” – dodao je on. “To nije problem ja cu mu naci sobu. A ako to ne budem mogao onda cu ga smjestiti u hotel koji cu ja platiti.” – bio je moj komentar. Nakon ovoga njemu nije preostalo nista drugo do da se ljutito udalji. Stekao sam utisak da je njemu bilo bitno samo to da stvari budu po njegovom. Iako se nerijetko zalio drugima na mene, ipak je klanjao dzumu u dzamiji u kojoj sam ja drzao hutbe.Brat Abdullah je bio naucio dosta Kur’ana napamet i njegovo ucenje je bilo posebno lijepo, pa sam mu ja predlozio da on svaki dan predvodi dzemat na jaciji namazu. On je volio svaku novu suru koju je naucio tako da se trudio da je odmah prouci dok predvodi dzemat. Zbog cinjenice da nove sure nije bio jos uvijek dobro utvrdio greske su bile ceste. Ovo je smetalo velikom broju klanjaca.Ja sam se odlucio porazgovarati sa njim o ovom problemu. Predlozio sam mu da uci samo one sure koje je dobro savladao, a da nove sure moze dan prije prouciti predamnom nekoliko puta. Ovaj prijedlog mu se posebno svidao. Greske u njegovom ucenju su u potpunosti nestale. Nas zajednicki rad i suradnja su urodili plodom i cak su nam pomogli da se pomirimo.Ubrzo zatim iskrsnuo je novi problem sa bratom Abdullahom; ovaj put bilo je to ucenje dugih sura i sure Ihlas na svakom rekatu. Njegovi namazi su bili dugi. Jacija je znala trajati i po dvadeset minuta. Dzematlije nisu bile navikle na tako dug namaz. Ja sam se osjecao odgovornim da mu prenesem negodovanja dzematlija. Njegov odgovor je bio da on zeli da obavlja namaz onako kako ga je obavljao jedan od ashaba (drugova) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je, navodno, ucio suru Ihlas na svakom namazu. Ja sam mu rekao da se, koliko ja znam, sura Ihlas treba uciti samo na drugom rekatu. On je i dalje ostao pri svome misljenju rekavsi mi kako je on procitao hadis u kome se kaze da se Ihlas treba uciti na oba rekata. Kasnije nikome nije poslo za rukom da ga razuvjeri u to da se trebaju na oba rekata uciti duge sure, a iza njih sura Ihlas.Jednog dana izmedu sabahskog sunneta i farza vidio sam ga kako lezi na svojoj desnoj strani sa rukom ispod glave. Ja sam se zabrinuo misleci da mu je pozlilo. Pitao sam ga sta mu je i on mi je odgovorio da je to sunnet (praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) i da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako odmarao u tom periodu. Abdullah se nikada nije ustrucavao praktikovati ono sto je naucio iz Kur’ana i sunneta.Posebno je zadivljujuci bio njegov porodicni zivot. Njegova zena i njena sestra su njegovim posredovanjem primile islam. To je bio slucaj sa velikim brojem njihovih rodaka. Imao je velik broj djece i svi su prelijepo ucili Kur’an. Posebno se isticao njegov najstariji sin koji je imao sedam godina i koji je pod nadzorom svoga oca bio naucio pozamasan dio Casnog Kur’ana. On ga je redovno dovodio da obavlja namaz u dzematu, cak je to bio slucaj i sa sabah namazom. Ja nikada nisam imao priliku upoznati nekoga ko je bio spreman svaki dan dovoditi svoga sedmogodisnjeg sina na sabah namaz. On od toga nije odustajao cak i za vrijeme najvece studeni, oluje ili snijega. Abdullah je sa svojim sinom ostajao poslije sabah namaza kako bi ga poducavao Kur’anu. Kao posljedica ovoga islamsko znanje njegovog sina je bilo na jednom visokom nivou. Isto je bilo i sa njegovim ponasanjem i praktikovanjem islamskog ucenja. Ucio je Kur’an odlicno, poput svoga oca. Ponasao se poput kakvog tridesetogodisnjaka i bio je izvrstan primjer kako bi se jedan imam dzamije trebao ponasati.Kako je vrijeme prolazilo brat Abdullah ne samo da je imao kljuc od dzamije vec je poceo predvoditi sve namaze koji su se obavljali u dzamiji. Ja sam mu onda ponudio da obavi jednu dzumu namaz kao imam. On je to rado prihvatio. Hutba se svidjela svima tako da je od tada poceo obavljati jednu dzumu mjesecno u Centru Tewhid u Detroitu i jednu u Centru Tewhid u Farmington Hillsu u Michiganu. Tu duznost, koliko ja znam, volenterski obavlja jako dobro vec nekoliko godina.Za moga boravka u Centru Tewhid dolazile su mi mnoge dzematlije iz obje ove dzamije trazeci od mene da brata Abdullaha postavim za stalnog imama i hatiba njihove dzamije. Svima su se svidale njegove hutbe i njegovo ucenje Kur’ana. Primjetno je da su redovno skupljalo puno vise donacija u dzamijama u kojima je Abdullah drzao hutbu.Jedno jutro Abdullah je sa jos jednim bratom usao u prostorije dzamije. Sabah namaz se bio vec zavrsio i svi su otisli svojim kucama samo sam se ja zadrzao kako bih proucio nesto iz Kur’ana. Nakon sto su klanjali sabah namaz ja sam im, znajuci da su dosli sa hadzdza, izrazio dobrodoslicu. Insistirao sam na tome da podu sa mnom mojoj kuci na dorucak. Abdullah je odbio, rekavsi mi da jos nije bio kod svoje kuce. Sa hadzdza je dosao prvo u dzamiju zato sto je, kako mi je on rekao, Poslanik, salallahu alejhi ve selem, imao obicaj kada dode sa puta prije nego li ode kuci svratiti u dzamiju. Pitam se koliko je nas u Islamu rodenih muslimana spremno na ovako dosljedno slijedenje onoga sto naucimo.Abdullah se vremenom promijenio i sada se smijao svome prijasnjem rigidnom ponasanju. Sada je bio spreman prihvatiti varijacije u islamskom praktikovanju. Cak je poceo uciti ezan u unutrasnjosti dzamije.Nakon njegove prve dzume namaza koju je klanjao kao imam ja sam ga predstavio dzematlijama. Tada sam rekao nesto o nacinu na koji je on primio islam i o tome kako je njegov mali sin redovan na sabah namazu. Njega je interesovalo to kakva je njegova hutba bila. Rekao sam mu da je bila odlicna i da je zavrsio u periodu koji je predviden sto nije slucaj i sa ostalim hatibima. Nakon ovoga on se tiho udaljio. Nakon jacije prisao mi je brat Hani i rekao mi da je Abdullah jako uznemiren time sto sam ga ja hvalio u njegovom prisustvu, i da je to zato sto je on procitao u jednom hadisu da je to kao da si mu odsjekao vrat. Rekao sam mu da treba pogledati i na druge hadise u kojima nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstice na to da se zahvaljujemo i odajemo pocast onima koji to zasluzuju. Takoder On, sallallahu alejhi ve sellem, je trazio od nas da ne potcjenjujemo nista od dobra. Tome nas uci i Kur’an. Neki ljudi se jednostavno ogranice na jedan hadis izvodeci iz njega vlastite zakljucke bez osvrta na njegovu vjerodostojnost, znacenje ili postojanje drugih hadisa koji ga mozda pojasnjavaju. Osim toga ljudi treba da se upoznaju sa novim hatibom. Kada sam sve ovo, iduceg dana, rekao bratu Abdullahu on je promijenio svoj stav i bio je vise nego zadovoljan mojim odgovorom.Kada sam ga, zbog novih dzematlija, imao priliku ponovo predstaviti rekao sam: “Nije da hvalim brata Abdullaha, ali mislim da je potrebno da kazem cinjenice koje se ticu osobina vaseg novog hatiba.” Kada sam zavrsio dodao sam da autoritet i odgovornost uvijek idu zajedno.Brat Abdullah i brat Hani su me naslijedili u vodenju centra i upravljanju dzamijom. Oni taj posao obavljaju krajnje odgovorno. Kasnije je Abdullah poceo prisustvovati casovima arapskog jezika koje je u obliznjem koledu drzao Dr. Sheikh Ali Suleiman. Poceo je govoriti arapski. Uz to, ovladao je relativno dobro i arapskom gramatikom. Sve ovo mu pomaze da bolje savlada ucenje Kur’ana i njegovo razumijevanje. Uz to on svakodnevno uci sve vise hadisa, drzi hutbe i radi na vracanju velikog broja zalutalih na pravi put. Prosto je nevjerovatno sta sve moze uraditi jedan covjek koji ima samo srednju skolu kada bude oplemenjen vjerom i jakom odlucnoscu.Brat Abdullah je “neplanirana” posljedica zaljevskog rata. Treba znati da je jako velik broj americkih vojnika koji su primili Islam nakon kratkog kontakta koji su imali sa Islamom u periodu svoga sluzenja u Perzijskom zaljevu.
Dr. Najat
Dr Najat se rodio, odrastao i skolovao u Indiji. U Windsor (Kanada) je dosao kako bi nastavio skolovanje na jednom od tamosnjih univerziteta. Ja se stvarno ne usudujem navesti njegovo predislamsko ime, zato sto je predugo i jako tesko za izgovoriti. Ali ono sto se iz njega moze zakljuciti je to da potjece iz konzervativne hinduske porodice koji svojoj djeci daju takva, tipicna hinduska imena. Imao je solidnu religioznu naobrazbu po kojoj je, za vrijeme svoga boravka u Indiji, postupao shodno svojim mogucnostima.U internatu Univerziteta u Windsoru Najat je imao priliku naci zdravu interakciju ideja i kultura. On je, kao i velik broj drugih studenata, bio izrazito otvorenog duha. Cinjenica da nije bilo zadovoljan svojim hinduskim vjerovanjem i praktikovanjem navela ga je na potragu za necim sto bi ga moglo zadovoljiti. Poceo je citati Bibliju. Ona je donekle ispunila njegovu zelju i izgledala je logicnije od vjere u kojoj je roden. Odlucio se prihvatiti krscanstvo. Iducu godinu i po on je predano praktikovao krscansko ucenje. Medutim, ubrzo se razocarao; ni u krscanstvu nije nasao apsolutno zadovoljstvo za kojim je tragao. Ponovo se odlucio dati u potragu. Ovaj put je istrazivao Islam. Ovo religiozno previranje ga je zateklo dok je bio negdje na pola puta za sticanje doktorske titule iz fizike na fakultetu tehnickih nauka.Univerzitetski internat, kao sto smo vec spomenuli, nudio je jedinstvenu slobodu izrazavanja i ponasanja. Ceste su bile i rasprave izmedu muslimanskih, krscanskih i zidovskih ucenjaka. Mnogi od onih koji su trazili istinu imali su priliku da kroz ove sesije, koje su vodene u jednoj izrazito zdravoj atmosferi, nauce puno toga. Najat je konstantno ucio sve vise o Islamu iz razlicitih izvora. Njemu je izgledalo logicnije i prihvatljivije da postoji jedan Bog, a ne citav niz razlicitih bozanstava. U Islamu je nalazio jedan sklad i koherentnost koju nije nalazio nigdje drugo. Ovo ga je nagnalo da prihvati Islam kao svoju vjeru. Odlucio se cak promijeniti i ime; sada je bio Najad. Molimo Uzvisenog Allaha da ga ucvrsti na pravome putu, i da mu vjeru njegovu ojaca. Ono sto je primjetno kod velikog broja konvertita je to da se lahko odlucuju na prelazak u Islam. Medutim, nadogradnja islamskog znanja i praktikovanja cesto ide postepeno.Najat je uskoro shvatio da bi mu u dosljednom praktikovanju Islama pomogla supruga, zato je zelio da se sto prije ozeni. Zelja mu se ubrzo ispunila. Ozenio se skolovanom muslimankom iz ugledne porodice iz Windsora. Vjencali su se u dzamiji u Windsoru. Sa svojom odabranicom se jako dobro slagao u prvim danima bracnog zivota. Nakon sto je odbranio doktorsku disertaciju, poceo je traziti posao. Imao je ponudu od firme Ford Company iz Detroita koju je i prihvatio. Njegova porodica se morala preseliti u Farmington Hills, u okolici Detroita. U toj regiji bila je otvorena nova dzamija, Tewhid centar Formington Hills u kojoj sam u nekoliko navrata sreo Dr. Najata. Jednoga dana upitao sam ga o tome kako mu ide ucenje Kur’ana. Odgovorio mi je da jos uvijek ne zna citati arapski tekst. Bio sam sokiran time da tako inteligentna osoba kao sto je Dr. Najat jos uvijek nije savladao arapsko pismo. Razlog je bio vise nego ocigledan; velik broj muslimana jednostavno ne nalazi vremena da drugima pomognu kada je u pitanju spoznavanje Islama. Na ovaj nacin velik broj potencijalnih ucenika ostaje neupucen u Islam. Neophodno je individualno zrtvovanje svakog pojedinca i nije dovoljno samo simpatisanje i navijanje sa strane. Upitao sam gospodu Najat o razlozima zbog kojih svoga muza nije poducila arapskom alfabetu iako vec nekoliko godina zive zajedno. Nije imala valjan odgovor kojim bi se opravdala, kao ni vecina nas. Nije mi preostalo nista drugo do da mu predlozim da zajedno ucimo. Rekao sam mu: “Daj mi cetiri sedmice i ja ti, uz Allahovu pomoc i dozvolu, garantujem da ces nakon njih moci citati Kur’an na arapskom. Dogovorili smo se da se sastajemo svaki dan nakon sabah namaza u dzamiji Tewhid i da ucimo nekoliko sati. Na opce zadovoljstvo i iznenadenje sviju Dr. Najad je poceo citati Kur’an na arapskom za ove cetiri sedmice. Ovo je izazvalo interesovanje i kod drugih tako da je dosta brace pocelo zasebno poducavati noviju bracu. Stalno su pristizali novi ucenici i ovo se pretvorilo u pravu malu jutarnju skolu nakon koje je svako jutro dolazio lahak dorucak u prostorijama centra.Dr. Najat je vec mogao uciti nekoliko sura iz zadnjeg dzuza tako da sam osjetio da mu je potreban bolji ucitelj od mene. Moju ulogu je preuzeo jedan stariji brat Sirijac sejh Al-Atasy. Najat je stvarno poceo uzivati u ucenju Kur’ana nakon sto je savladao tedzvid (pravilno izgovaranje) pred iskusnim uciteljem iz arapskog govornog podrucja. Ustvari, obadvojici se ova aktivnost svidala tako da su se nastavili svakodnveno sastajati nakon sabah namaza. Dr. Najat je rano ujutro napustao svoju porodicu kako bi dosao na sabah namaz. Nakon namaza je ostajao sat i po sa svojim voljenim uciteljem sejhom Al-Atasyem, zatim se odmah upucivao na posao ne odlazeci kuci. Nakon posla ponovo je dolazio sa porodicom na jaciju namaz. Sejh Al-Atasy i brat Najat su bili odlucni da istraju u casovima Kur’ana sa kojima su poceli. Cak su i zimi bili redovni i skoro da se nije desilo da su propustili ijedan susret bez obzira na vremenske uslove. Sejh Al-Atasy je bio jako ponosan na svoga ucenika. Jednom prilikom mi je rekao: “Najadov izgovor arapskih glasova je bolji od tvoga. Najzad ne samo da je dobro izgovarao arapske glasove vec je mogao uciti Kur’an sa bilo kojeg mjesta koje mu otvoris. Uz to se trudio da sto vise cita prijevod znacenja Kur’ana na engleski jezik tako da je njegovo ucenje postajalo jos dirljivije. Najad se nije zaustavio na ovome. Zadnji put kada sam ga sreo bio je naucio pola zadnjeg dzuz’a Kur’ana.Jako je tesko naci nekoga tko ce dobrovoljno raditi neke poslove vezane za mesdzid. Vecina je spremna samo kritikovati ili praviti veliku buku ako nesto malo urade. Nasuprot takvima, brat Najad je samoinicijativno i na dobrovoljnim osnovama pristao da vodi dzematske poslove vezane za centar. Obicno je on bio taj koji je otvarao dzamiju za sabah namaz mada je on stanovao dalje od sviju nas. On je redovno u zimskom periodu sklanjao snijeg sa puta koji vodi prema glavnim vratima i dzamijiskim prostorijama. Zatim je posipao so po prilazima centru kako se nikome ne bi moglo okliznuti na ledu. Ovo je bilo posebno bitno za drzavu u kojoj smo zivjeli zato sto bi svaka osoba koja bi se ozlijedila u krugu centra ili nekom od prilaza njemu imala pravo da nas tuzi. Zauzvrat niti jedno osiguravajuce drustvo nam vise ne bi izdalo osiguravajucu polisu. Brat Najad je takoder pomagao u vodenju islamske vikend skole u prostorijama centra. Svaku nedjelju bi, prije dolaska ijednog ucitelja ili ucenika, otkljucao centar, ocistio bi snijeg, posuo so. Skupljanje clanarine od roditelja za ovu skolu je bio posao kojeg nitko nije htio da prihvati. Dr. Najad je to radio na sebi svojstven nacin bez da uznemirava ikoga. Kupovao je sendvice koje je sam servirao djeci. Jednom rijecju on je radio sve sto je mogao, cak je sam cistio kuhinju i redovno otkravljivao frizider.Uz sve poslove koje je obavljao unutar centra Br. Najad je odrzavao i zelene povrsine oko centra. Kosio je travu i iz vlastitih sredstava izdvajao za gnojivo i pesticide, kao sto je cinio i za so koju je sipao zimi. Bio je mlad i jak tako da mu nista nije bilo mrsko.Posebno su nam bile drage njegove usluge za vrijeme ramazana kada se u centru organizuju javni iftari. U tom periodu on je pomagao oko serviranja stolova i redovito je provjetravao prostorije. Uvijek je radije sve neprimjetno radio sam nego sto je drugima naredivao ili ih podsjecao da to urade. Nakon bajram namaza obicno je sa jos skupinom volontera dijelio slatkise i osvjezavajuca pica okupljenim klanjacima. Nakon toga bi mnoge od njih pozvao svojoj kuci na rucak. Sjecam se da sam i ja odmah nakon sto bih zavrsio sa bajramskom hutbom odlazio kod njega na uvijek ukusnu hranu. Molim Uzvisenog Allaha da Najada i njegovu porodicu nagradi za trud koji ulazu.Jednom prilikom sam upitao Dr. Najada: “Sada poznajes Kur’an i Islam dosta dobro. Molim te reci mi sta stvarno osjecas kada je Islam u pitanju?” Rekao mi je: “Iskreno receno, u Islamu sam nasao zadovoljstvo koje nisam mogao naci niti u krscanstvu niti u hinduizmu. Moram ti reci da posebno zadivljujuci utjecaj na moje srce i razum ostavlja Kur’an Casni.”Brat Najad sada cak ponekad imami u nasoj dzamiji. Ovo je ocigledan dokaz za to da u Islamu nema hijerarhije; svako ko ima bolje znanje i bogobojaznost moze predvoditi muslimane u njihovim obredima bez obzira na njegovu rasu, naciju ili porijeklo. Uzviseni Allah kaze: “Najbolji od vas je onaj ko je najbogobojazniji.”
Jim
Ritam zivota na Zapadu je izrazito brz. Ali i pored toga dosta muslimana nalazi vremena da dobrovoljno pomognu obliznje dzamije i islamske skole. Tako su, na primjer, dzematlije iz dzamije Tewhid odlucile, jednoga dana poslije sabah namaza, posjetiti dzemat dzamije Farmington Hills kako bi im pomogli u sredivanju zelenih povrsina oko njihove dzamije. Dogovorili smo se da cemo taj dan, ako Bog da, pokositi travu i isjeci staro drvece na manje komade a onda ga ostaviti pored puta kako bi ga pokupili komunalni radnici. Ovim bi dzamija dobila puno na svome izgledu.Nakon sabaha smo se sa dva automobila uputili na radno mjesto. Jim je bio jedan od novih americkih muslimana i bio je novi dzematlija u dzamiji. Pozvao sam ga da sjedne u moj automobil. U putu sam ga zamolio da mi isprica nesto o svome prelasku na Islam. On je to rado prihvatio rekavsi mi tom prilikom: “Dok sam bio mali redovno sam isao sa svojim roditeljima u crkvu. Moji roditelji su mjesecno izdvajali desetinu svojih prihoda za tu crkvu kako bi mogli prisustvovati misi koja se sluzila u njoj. Medutim, mojim roditeljima se nije svidao nacin na koji se sluzila misa u njoj. Zato su odlucili da se prikljuce drugoj crkvi u kojoj su morali placati samo osam postotaka svojih primanja. To je za moje roditelje izgledalo prihvatljivo s obzirom da su sve crkve djelovale na tom principu. Meni se nikada nije svidala ideja kupovanja sjedista putem obaveznog izdvajanja. To me je navelo na to da u potpunosti prestanem odlaziti u crkvu. Po zavrsetku srednje skole upisao sam fakultet, gdje sam imao priliku upoznati dosta muslimana iz razlicitih drzava. Pitao sam ih: “Da li vi morate placati za klanjanje u dzamiji?” Oni su mi sa cudenjem odgovarali sa “naravno da ne moramo. Svi smo mi jednaki i svi imamo pravo da podjednako koristimo mjesto za molitvu.”Mislim da je potrebno da istaknem, ono sto sam vec u nekoliko navrata spomenuo, a to je da univerzitetski internati daju posebnu slobodu izbora za studente. Neki to naravno zloupotrijebe i time uniste svoju buducnost. Ali ipak najveci broj njih konstruktivno razmijeni svjetonazore i misljenja. Medu studentima postoje ustaljeni nepisani maniri tako da jedni drugima ne odgovaraju povrsno kako onaj koji pita ne bi ostao neupucen. U isto vrijeme oni jedni drugima ne odgovaraju sa previse detalja tako da kod onoga koji pita “ubiju” volju za tim da ista vise pita. Uz to oni nikada ne namecu svoje misljenje drugima tako da ne bi bili kasnije izbjegavani od drugih. Ova zdrava klima se vec uveliko ustalila medu studentima na Zapadu i ja vjerujem da bi mnoge nase da’ije mogle nauciti puno toga iz ovog primjera.Jim mu je oduvijek izgledalo logicno da se mjesto za molitvu ne placa i to je skrenulo njegovu paznju na Islam. Ostatak mi je on sam ispricao rekavsi: “Ja sam zivio sa svojom djevojkom, koja je bila budist, u iznajmljenom stanu. Ona je po cijelome stanu bila postavila statue Bude, mada nije bila tako azurna u praktikovanju njihovih obreda. Ni ja nisam nesto posebno praktikovao krscanstvo, ali moja djevojka je jos ranije mogla primijetiti da ja tragam za novim nacinom zivota. Ali i pored toga mi smo prihvatili jedno drugo onakvim kakvi smo. Dosao je i Bozic?”Inace u Americi je sada postao obicaj da i pripadnici nekih drugih religija za Bozic razmjenjuju poklone. Tako su, na primjer, Zidovi medu prvima koji razmjene poklone i okite svoje trgovine ukrasenim jelkama kako bi privukli kupce.”Moja djevojka iako Budist, nastavio je Jim, je otrcala u grad kako bi mi kupila poklon. Tragajuci za odgovarajucim poklonom naletjela je na knjigu koja joj se u prvi mah ucinila nekako filozofskom. Sama je sebi rekla: “Ovo bi se moglo svidjeti Jimu s obzirom da on ima sklonosti za cudnim i novim idejama.” Allahova volja je bila da to bude prijevod znacenja Kur’ana na engleski jezik. Nakon sto mi je poklonila tu, za nju “filozofsku”, knjigu ja sam je poceo citati svaki dan. Mnoga pitanja su mi prolazila kroz glavu. Moji skolski prijatelji su mi svakodnevno odgovarali na sva ta pitanja. Njihovi odgovori su izgledali tako razumni i logicni cime se moje interesovanje za islam konstantno povecavalo. Napokon sam bio u potpunosti zadovoljan islamskim nacinom zivota. Obratio sam se clanovima Muslimanske studentske asocijacije na svome univerzitetu koji su mi pojasnili nacin prelaska na Islam, sto sam ja, hvala neka je Allahu, rado prihvatio.Vec sam bio naucio o bitnosti namaza u Islamu tako da sam redovno obavljao namaz. Neke namaze sam klanjao na univerzitetu a druge kod kuce. Svojoj djevojci, sa kojom sam i dalje zivio, sam naredio da skloni sve statue iz dnevnog boravka kako bih mogao obavljati namaz. Njoj se to nije svidalo zato sto mijesanje u neciji tudi religiozni zivot nije sala. Ipak ona je pristala da ih ukloni samo kako bi mi udovoljila.Kako je moje znanje o Islamu raslo i moje se vjerovanje ucvrscivalo shvatio sam da se veza izmedu nas dvoje ne moze nastaviti na ovaj nacin. Ubrzo je to i njoj postalo jasno i mi smo u nekoliko navrata imali otvoren razgovor. Ona me je pitala sta je to sto treba da uradi kako bi sacuvala vezu, na sta sam ja bio izricit: “Treba da prihvatis Islam i da se onda vjencamo.” Ona mi je odgovorila: “A sta je to Islam?” Ja sam joj ukratko dao uvid u islamsko ucenje ,ali cisto sumnjam da je ona mogla sve to “svariti” u tako kratkom vremenu. Ipak ona je primila Islam, mozda samo da bi me zadovoljila, i uklonila je sve Budine statue iz kuce.Nakon sto smo se vjencali cesto smo odlazili u lokalnu dzamiju. Ubrzo sam primjetio da ona ne obavlja redovno pet dnevnih namaza. Skrenuo sam joj paznju na to rekavsi joj: “Kakav si ti musliman kada ni pet dnevnih namaza ne obavljas.” Odgovorila mi je: “Ja radim najbolje sto mogu.” Ja sam joj jos jednom skrenuo paznju na ovo, ali na jedan grub nacin nasto se ona rasplakala. Nakon ovog mog istupa ona je pocela obilaziti muslimanke zene u susjedstvu zaleci se na nasu vezu i razlike koje postoje medu nama.”Lokalne muslimanske vode su shvatili srz problema medu nama nakon cega su nam poslali jedan stari i obrazovani bracni par da pokusaju popraviti nase odnose. Oni su mi rekli da je moja zena tek prihvatila Islam i da treba vremena da joj on ude u srce te da zbog toga ne trebam biti previse grub prema njoj. Ovo je na neki nacin omeksalo moj stav prema njoj.Prije moga prelaska na Islam provodio sam znatan dio vremena sa mladicima iz moje cetvrti. Kada smo bili zajedno obicno smo svi govorili u isto vrijeme i niko nije obracao paznju na tuda misljenja ili osjecanja. Za nekoga ko bi nas posmatrao sa strane to bi izgledalo kao prava ludnica. Nakon sto sam presao na Islam pokusao sam ponovo prisustvovati nekim od tih skupova. Moji jarani su bili zacudeni mojoj sutnjom. Govorio sam samo kada su me drugi slusali. Svi su se pitali o tome sta je se desilo sa mnom pa sam se tako promijenio. Osjetio sam da ne mogu da podnesem takav nacin druzenja i takvu drustvenu klimu. Zelio sam pobjeci iz tog drustva.Moji roditelji i ja imamo potpuno suprotan vjerski svjetonazor. Bilo mi je jako tesko zivjeti pod svim tim pritiscima. Sanjao sam o tome da odem negdje gdje cu moci u miru praktikovati Islam i gdje bih mogao nauciti nesto vise o njemu. Nedugo zatim sam se odlucio napustiti rodno mjesto, roditelje i prijatelje i doci ovdje u Detroit. Moja supruga je ostala tamo kako bi zavrsila fakultet. Ja sam sada ovdje kod svoga univerzitetskog prijatelja brata Ahmada koji je predstavnik indonezanskih i malezijskih muslimana u Sjevernoj Americi. Ovdje sam dosao bez igdje icega. Brat Ahmad mi je dao smjestaj, odjecu i hranu. Zato me vidas da stalno dolazim sa njim u dzamiju. Posebno sam odusevljen smirajem kojeg sam nasao u ovoj dzamiji. Jako sam sretan sto sam ovdje.Kasnije su braca iz dzemata pomogla Jimu da se smjesti tako da je ubrzo imao smjestaj i osnovne kucne potrepstine. Nakon toga dao se u potragu za poslom. Uskoro je i to nasao, ali mi je rekao da ga je nedugo za tim morao napustiti, jer mu sef nije dozvoljavao da odlazi na dzumu namaz. To je zbog toga sto je on bio novi radnik. Inace treba napomenuti da je vecina sefova nemuslimana spremna izaci muslimanima u susret kada je u pitanju njihovo napustanje posla radi obavljanja dzume namaza, i to putem produzene pauze za rucak.Za vrijeme njegovog boravka u nasoj dzamiji Jim je naucio dosta Kur’ana napamet i njegov tedzvid je bio poprilicno dobar. Mene je interesovalo kod koga je tako dobro naucio uciti Kur’an i da li mu je ucitelj bio brat Ahmed. On mi je, na moje iznenadenje, odgovorio da je sve to naucio sam putem kompjutera i CD-a kojeg je neprestano vrtio u Ahmedovoj kuci.Jednom prilikom Jim me je pitao da li moze da kupi primjerak prijevoda Kur’ana na engleski iz dzamije. Rekao mi je da bi ga volio poslati svojoj majci ne bi li i njoj Uzviseni Allah ukazao na pravi put. Rekao sam mu da su prijevodi znacenja Kur’ana besplatni za nove muslimane. On je takoder izrazio zelju da posalje jos koju kopiju svojim starim prijateljima u rodnom gradu. Ja sam mu tada odobrio da moze da uzme iz dzamije koliko god prijevoda Kur’ana hoce bez da ikoga pita. U meduvremenu Jim je stupio u kontakt sa pokretom Tablig i Dawa koji su poznati po tome da srdacno primaju nove muslimane. Oni ne samo da im daju, na zapadu toliko trazenu, islamsku atmosferu vec ih i poducavaju nekim osnovnim islamskim ucenjima koja vecini njih nedostaju. U Americi ova grupacija, u ovom aspektu, prednjaci ispred drugih islamskih organizacija. Jim im se pridruzio i sada sa njima putuje diljem Amerike propagirajuci Islam, te uceci i poducavajuci druge. Nakratko je znao navratiti i u Detroit. Ostajao je samo jednu noc i mi smo to vrijeme koristili da se ponovno sretnemo sa njim. Na ovaj nacin on vidi da je posvetio svoj zivot Islamu. Molimo Uvisenog Allaha da poveca njegovo znanje o Islamu, da ga pomogne na pravom putu i da primi njegov trud. Amin.
Dodatak
Ovo su samo neki od ajeta koji upucuju na zacudujuci utjecaj Kur’ana koji se iz stoljeca u stoljece, a posebno u ovom periodu muslimanske pasivnosti, dokazuje kao nadnaravna uputa Sveznajuceg Stvoritelja do Sudnjega dana. Koliko se zalutalih vratilo na put istine samo nakon jednog kontakta sa njim.
Prijevod znacenja nekih Kur’anskih ajeta:
Rekao je Uzviseni: “Allah objavljuje najljepsi govor, Knjigu slicnu po smislu, cije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, koze njihove i srca njihova smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome on hoce; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put nece moci uputiti.” Zumer 23
I kaze Uzviseni: “Kada slusaju ono sto se objavljuje Poslaniku, vidis kako im liju suze iz ociju, jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru nas, mi vjerujemo, pa upisi i nas medu one koji su posvjedocili. Zasto da ne vjerujemo u Allaha i Istinu koja nam dolazi, kada jedva cekamo da i nas Gospodar nas uvede s ljudima dobrim. I Allah ce im, zbog onoga sto govore, kao nagradu dzennetske basce dati, kroz koje ce rijeke teci, u kojima ce vjecno boraviti; a to ce biti nagrada za sve one koji dobra djela cine.” Maida 83-85
Takoder Uzviseni onima koji povjeruju od sljedbenika Knjige obecava dvostruku nagradu. Rekao je Uzviseni: “O vi koji vjerujete (sljedbenici Knjige), – Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On ce vam dvostruku milost Svoju darovati, i dace vam svjetlo pomocu kog cete ici, i oprostice vam- jer Allah prasta, i samilostan je-?” Hadid 28